UN više nema nikakvu svrhu! Potpuno je u službi Duboke države SAD-a i Izraela!

Na prvi pogled nevjerojatna je drskost i bahatost sa kojom SAD odmah poziva UN, da poduzme mjere protiv vlade bilo koje države, koja prkosi SAD-u. Međutim, ta bahatost je naprosto ponašanje gazde, jer UN je većinski igračka u rukama toga gazde, SAD-a.

Sjetimo se bezbrojnih nemira, prosvjeda, nasilja i ubojstava u SAD-u zadnjih nekoliko godina. I što bi bilo da naprimjer Rusija i Kina zahtjevaju hitno zasjedanje Vijeća sigurnosti i mjere protiv SAD-a? Nema teorije, nezamislivo. Ali zbog prosvjeda u Iranu početkom godine, koji su očito bili vrlo jeftin pokušaj izazivanja “obojene revolucije” protiv Irana, glavnog protivnika SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije, SAD, su preko svoje veleposlanice u UN-a, Nikki Haley, inače okorjele lažljivice i sluškinje “duboke države”, odmah bile sazvale hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti, sa namjerom, da bi pokrenule nekakve mjere protiv iranske vlade.

Međutim, Rusija i druge članice Vijeća sigurnosti su se suprostavile tom zahtjevu.
A nedavno je UN opet izrazio “zabrinutost” zbog operacije sirijske armije protiv takozvanih “pobunjnika” u Istočnoj Guti. Rockefellerov plaćenik, glavni tajnik UN-a, portugalski banditić Antonio Guterres*), glumio je potresenost zbog sudbine koljača i glavosječa u opkoljenoj Istočnoj Guti. Isti licemjerni igrokaz kao i prije godinu i pol kada su SAD, Zapad i UN lili gorke suze, zbog opkoljenih glavosječa u Alepu i pokušavali ih nekako spasiti. Ali kada su te glavosječe prije nekoliko godina osvajale iračke i sirijske gradove i ubijale stotine tisuća kršćana i onih muslimana koji su se protivili ISIL-u, onda nije bilo takvih izraza zabrinutosti UN-a kao sada. Zato je UN zatražio da Vijeće sigurnosti donese odluku o prekidu vatre, da se navodno pomogne civilima u Istočnoj Guti.

Početkom ove godine umro je Robert Parry

Robert Parry (1949-2018) bio je jedan od vodećih neovisnih američkih novinara, koji je neumorno raskrinkavao sve mućke SAD-a i Zapada. Prije nekoliko mjeseci UN je opet bio optužio predsjednika Asada i sirijsku vladu da su odgovorni za tobožnji namjerni napad kemijskim oružjem, koji se desio u travnju u Siriji.

Povodom te optužbe UN-a protiv sirijske vlade i predsjednika Asada, zbog navodnog napada bojnim otrovima u travnju u Siriji, Robert Parry napisao je komentar u kojem je raskrinkao svu podmuklost i dvoličnost organizacije takozvanih “Ujedinjernih nacija”, koja je odavno samo instrument u rukama SAD-a. Taj komentar iz rujna prošle godine, bio je jedan od njegovih zadnjih komentara. Taj komentar je bio objavljen na neovisnom portalu consortiumnews.com i na njemačkom portalu antikrieg.com. Evo tog komentara na hrvatskom:

Mnogi ljudi još uvijek vjeruju, da su Ujedinjene nacije nepristrane u vršenju svojih istraga i da su zato više dostojne povjerenja nego naprimjer vlade Rusije ili SAD-a, koje slijede vlastite interese. Ali povjerenje u agencije UN-a, ne treba više imati, čak ako su ranije i imale nekakvu neovisnost, ta više ne postoji. Jedan od dokaza za to je i nedavna “istraga” o uporabi kemijskog oružja u Siriji.

Osim toga, tu je još i šira tema o šutnji Ujedinjenih nacija o svojim prvenstvenim i prvotnim zadacima, na koje su se obavezale nakon svih strahota u 2. svjetskom ratu. Naime, okončanje napadačkih ratova, u koje danas spadaju ratovi za “regime change” (smjenu vlasti), organizirani, financirani i noružavani od strane SAD-a i ostalih zapadnih sila, kao upad u Irak 2003., rušenje libijske vlade 2011. i cijeli niz takozvanih “zastupničkih ratova”, uključujući i aktualni rat u Siriji.

Nakon 2. svjetskog rata na nirnberškim procesima naglašeno je da “napadački rat nije samo međunarodni zločin, već najteži međunarodni zločin, koji se razlikuje od drugih ratnih zločina, samo po tome, da u sebi sadrži nagomilano zlo u cjelini”. Ova spoznaja postala je ideja vodilja povelje UN-a, koja zabranjuje agresiju ili i samu prijetnju nasiljem protiv suverenih država.

Povelja kaže u članku 1, da je glavni cilj UN-a, “poduzimanje učinkovitih kolektivnih mjera za sprječavanje čina agresije il drugih povreda mira“. U članku 2 u kojem je određeno kako se trebaju ponašati države članice UN-a, dodaje se, da se: “sve članice države u svojim međunarodnim odnosima, moraju odreći prijetnje ili primjena nasilja protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države.”

Umjesto da sprovodi ovo svoje temeljno načelo, UN je podlegao političkom i financijskom pritisku SAD-a i njegovih saveznika. Slično nepoštivanje tog načela, prisutno je i u američkim mainstream medijima i u većini europskih i izraelskih medija. Umjesto toga (poštivanja temeljnog načela), dopušta se, da SAD i njegovi saveznici imaju pravo vojno intervinirati, u svakom trenutku i posvuda na svijetu po vlastitoj procjeni.

Ali kada druge države, protivnici SAD-a i Zapada, također ne poštuju to načelo UN-a, onda američki političari i masovni mediji oštro prosvjeduju protiv toga, kao naprimjer u optužbama protiv Rusije zbog rata u Ukrajini. Ali kada američki predsjednik ili izraelski premjer narede vojne udare na neku drugu državu, onda (u medijima) vlada šutnja ili podrška. Onda se ti napadi pravdaju.

Štićenje Izraela

Naprimjer, New York Times je prije dva mjeseca objavio članak o tome da je Izrael izvršio zračni napad na prostoru Sirije, u kojem su prema izvješću poginula dva Sirijca. U tom članku ne nalazimo ni jedan jedini ukaz na temeljno načelo povelje UN-a ( o nedopustivosti agresije na druge države) i očiglednu povredu te povelje od strane Izraela. Umjesto toga u članku se taj napad Izraela opravdava, tako što ga se predstavlja kao samodbranu, ili kako je to NY Times izrazio; “eskalacija napora Izraela, da spriječi svoje neprijatelje, da dobiju pristup ka visokoučinkovitom oružju”.

Ali u članku se nigdje ne spominje činjenica, da Izrael posjeduje to visokounčikovito oružje, ogromni arsenal nuklearnog oružja i također, kako je poznato, i kemijskog i biološkog oružja. Iz tog članka New York Timesa vidimo, da za SAD i Izrael važe jedna pravila, a za one države, koje su na listi američkih i izraelskih neprijatelja važe druga pravila. Ne kazati činjenice (da Izrael posjeduje oružje za masovno uništenje), već pisati ovako nešto, je sasvim očita povreda novinarskog principa objektivnosti.

New York Times nije jedini medij koji pokazuje beskrajni dvostruki moral. Licemjerje je zauzelo međunarodne organizacije, uključujući UN, koji umjesto da u slučaju američkih i izraelskih agresija, poziva na odgovornost, postaje pomoćnik i suučesnik (tih agresija) i objavljuje jednostrana izvješća, koja opravdavaju te agresije, i ništa ne poduzima da zaustavi agresije koje potiče i podržava SAD.

UN-pokriće za sve porobljivačke ratove, jedno govore, a drugo rade

Naprimjer, UN nikada nije postavio zahtjev da se vodeći američki i britanski državnici, koji su organizirali invaziju na Irak 2003., koja je uzrokovala smrt stotina tisuća Iračana, pozovu na krivičnu odgovornost za počinjavanje “najvećeg međunarodnog zločina” napadačkog rata. Za UN su sudovi za ratne zločine namjenjeni samo za male države.

Slom neovisnosti i vjerodostojnosti UN-a i sa njim povezanih organizacija, desio se zadnjih desetljeća, kada su američke vlade, jedna za drugom, iskoristile moć SAD-a kao “unipolarne sile”, da osiguraju, da međunarodni birokarti služe interesima SAD-a. Svaki diplomat UN-a, koji nije poslušan ovom nepisanom pravilu, može biti siguran, da će njegova karijera biti uništena od strane SAD-a.

Dok diplomati UN-a oštro kritiziraju navodne napade sirijske armije, na drugoj strani uvijek šute i ne osuđuju SAD, Saudijsku Arabiju, Jordan, Tursku, Izrael i druge države, koje su potajno podržavale takozvane sirijske pobunjenike protiv Asadove vlade, pobunjenike koji su počinili teške zločine protiv čovječnosti. SAD i njegovi saveznici čak su provodili i vojne operacije unutar sirijske teritorije, uključujući zračne napade na regularnu sirijsku armiju i njene saveznike, bez dopuštenja međunarurodno priznate vlade u Damasku. Ipak, UN ne poduzima ništa, da ograniči ili spriječi ove jasne prekršaje protiv vlastite povelje UN-a.

Slomiti neovisnost

Razlog tomu je da se američka vlada veliki dio stoljeća zauzela za to, da važne organizacije, kao Vijeće UN-a za ljudska prava (UNCHR), Međunarodna organizacija za atomsku energiju (IAEO) i Organizaciju za zabranu kemijskog oružja (OPCW) dovede pod kontrolu SAD-a. Ova borba za ograničenje neovisnosti UN-a od strane SAD-a, naročito se povećala nakon 11. rujna 2001. i poticanja američkog “globalnog rata protiv terora”, od strane predsjednika Busha. Ali to se nastavilo i za vrijeme Obame i sada kada je Trump na vlasti.

2002. godine, nakon otvaranja logora Guantamno na Kubi i ukidanja obaveza poštivanja ženevske konvencije za zaštitu ratnih zarobljenika, Bush je reagirao ljutito na kritiku tadašnje komesarke UN-a za ljudska prava, Mary C. Robinson. Zato je ona odmah morala biti uklonjena. Robinson je bila neovisna u svojim stavovima i također je kritizirala i Izrael i zato je morala pasti. Malo kasnije, iste godine, ona je smjenjena sa položaja komesarke UN-a, i poslana u mirovinu.

Iste godine 2002., Bushova vlada naredila je smjenu glavnog ravnatelja OPCW-a, Josea Mauricia Baustanija, koji je u očima Busha, bio prepreka za američke planove invazije na Irak. Bustani koji je tek prije manje od godinu dana, bio jednoglasno ponovo izabran na tu dužnost, opisao je 2013. kako je tada (2002.) bio smjenjen: Bushov poslanik, zamjenik državnog tajnika, John Bolton, upao je u njegov (Bustanijev) ured i rekao mu da će biti otpušten.

Bustani, brazilski diplomat, dugo vremena je šutio o tome, kako je bio smjenen. Tek 2013., povodom dodjele Nobelove nagrade za mir organizaciji OECW, progovorio je u medijima i objasnio razlog zbog kojega je smjenjen: Bushova vlada se bojala da bi inspektori OECW-a pod ravnateljstvom Bustanija, mogli proturječiti obrazloženjima Bushove vlade, koja je ona prezentirala javnosti, kao razlog za to da je invazija na Irak nužna. Više drugih tadašnjih službenika OECW-a, potvrdili su to što je Bustani izjavio.

Službeno objašnjenje Bushove vlade za smjenjivanje Bustanija, bilo je da je navodno bio nekompetentan, ali Bustani i drugi bivši službenici OECW-a rekli su da je stvarni razlog za njegovo smjenjivanje bio, to što je Bustani uvjerio iračku vladu, da prihvati pravila OECW-a za uništenje kemijskog oružja, baš u trenutku kada je Bushova vlada bila pripremila propagandnu kampanju za napada na Irak i po toj kampanji, Irak navodno posjeduje tajne zalihe oružja za masovno uništenje. (opaska*).

Smjenom Bustanija put za američku invaziju na Irak bio je slobodan, a Bush je američku javnost prestrašio lažnim scenarijem da bi Irak svoje navodno kemijsko oružje, a možda i atomsku bombu mogao dati teroristima Al Kaide. Iako je Irak uvjeravao javnost da je davno uništio svoje kemijsko oružje i da nema atomskog oružja, Bush je započeo napad na Irak u ožujku 2003. a svjetska javnost je tek nekoliko godina kasnije doznala da je iračka vlada tada uoči napada, doista govorila istinu i da nije imala ni kemijsko ni atomsko oružje. A također, da Irak nije imao nikakve veze sa Al Kaidom, naprotiv Al Kaida je bila neprijatelj sekularne iračke vlade.

Poslušno služenje SAD-u

Za razliku od neovisnog Bustanija, biografija sadašnjeg glavnog direkora OECW-a (Organizaciju za zabranu kemijskog oružja), Ahmeta Uzumcua), turskog karijernog diplomata, ukazuje očigledno na to, da će OPCW manipulirati javnost, da bi se optužilo sirijsku vladu Asada. Turska, član NATO-a, i saveznik SAD-a, ne samo da je imala svoje prste u ratu u Siriji, sa ciljem rušenja predsjednika Asada, već je Uzumcu ranije bio turski veleposlanik u Izraelu, koji već odavno želi rušenje Asada u Siriji i koji je javno podržavao takozvane sirijske pobunjenike protiv Asadove vlade.

Još jedan trn u oku SAD-u, bila je Međunarodna organizacija za atomsku energiju (IAEO), dok joj je ravnatelj bio Egipćanin Mohamed El Baradei. IAEO je tada 2003. negirao Bushovu tvrdnju da Irak posjeduje atomsko oružje, što se kasnije pokazalo da je IAEO imao pravo, da Irak doista nije imao takvo naoružanje. Ali, imati pravo, to ne štiti nikoga od toga, ako SAD neku organizaciju žele dovesti pod svoju kontrolu. Tako je kasnije, za vrijeme Obame, u nadolazećem konfliktu sa Iranom, kada je Hillary Clinton kao ministrica za vanjske poslove zastupala tvrdu liniju prema Iranu, SAD na čelo IAEO doveo svog čovjeka, – Japanca Yukiya Amana.

Prije svog imenovanja za ravnatelja IAEO, Amano je u javnosti glumio da je neovistan, i da se suprostavlja američkoj i izraelskoj politici. Međutim iza kulisa, Amano se tajno sastajao sa američkim i izraelskim diplomatima, da se dogovore, kako će on služiti njihovim interesima (iako je Izrael doista stvarna atomska sila, a ne hipotetska ili fiktivna). Amano je u javnosti najprije ”izrazio sumnju”, da ne vjeruje, da Iran doista radi na projektu izrade atomskog oružja, iako su čak i izvješća američkih tajnih službi potvrdila da taj projekt nije više postojao.

To je bio samo pripremljeni igrokaz u dogovoru Amana, SAD-a i Izraela, sa ciljem da bi se kasnije u javnosti stekao dojam, da je Amano navodno neovistan i vjerodostojan, kada dođe trenutak da optuži Iran, da doista pravi tajnu atomsku bombu. I da Amano tako opravda želju izraelskog vodstva i američkih neokonzervativaca*) da se Iran mora bombardirati.

Ali ovaj trik i igrokaz otkriven je objavljivanjem stotina tisuća stranica dokumenta američke diplomacije. Dokumenata koje je javnosti otkrio Bradley (Chelsea) Manning. Među tim dokumentma nalazili su se i izvješća o prikrivenoj suradanji Amana sa američkim diplomatima i izraelskim vlastima, tajni sporazum Amana sa američkim diplomatima o tome, tko od dužnosnika IAEO-a treba dobiti otkaz, a tko treba ostati i čak Amanova molba za dodatnu financijsku pomoć iz Washingtona. Dijelovi dokumenata američkog veleposlanstva, koji otkrivaju istinu o Amanu, objavljeni su u The Guardianu 2011.

Vodeći američki mediji, kao New York Times i Washington Post nisu to objavili. Ipak unatoč toj šutnji glavnih američkih medija, neovisni portali kao Consortiumnews.com objavili su sve dokumente o Amanu, što znači da je ipak dovoljan broj američkog stanovništa informiran o tome i da se zato Amerikanci nisu dali opet prevariti. (detaljnije pojedinosti mogu se pronaći na portalu Consortiumnews.com “Did Manning Help Avert War with Iran?” (Je li Manning pomogao da se spriječi rat sa Iranom?).

Kolektivni slom

Tijekom godina, došlo je dakle do kolektivnog sloma neovisnosti UN-ovih agencija. Svaki međunarodni diplomat, koji nije na strani SAD-a i Izreala, može računati na to, da će dobiti otkaz i da će biti ponižen, dok će oni koji surađuju sa SAD-om i Izraelom uživati život kao “ugledni diplomati”.Ali to je većini Amerikanaca ipak još uvijek nepoznato, tako se još uvijek može utjecati na američko stanovništvo, kada neka “istraga UN-a” dođe do rezultata, da se neku državu treba osuditi, jer se ta država protivi američkoj politici. Onda New York Times, CNN i ostali važni američki propagandni mediji sa velikom ozbiljnošću, objave to što je “otkrila” ta istraga UN-a o toj i toj državi, da bi tako sve one preostale koji još sumnjaju, postavilo izvan mainstreama (kao teoretičare urote).

Naravno, reakcije tih medija su sasvim drugačije, ako neki hrabri i neovisni diplomat UN-a, ponekad kritizira politiku Izraela prema Palestincima. Onda se to u glavnim američkim medijima stigmatizira kao znak antizraelske pristranosti i na to se ne treba osvrtati. U znatno česćim slučajevima, u kojima se izvješća UN-a slažu sa američkom propagandom, američki novinari iz glavnih medija, skoro nikada kritički ne propituju, kakava je vjerodostojnost tih navodnih dokaza i ne mare za logičke zaključke. Vidjeli smo to prije 3 mjeseca u oskudnom i izuzetno sumnjivom izvješću UN-a, koje je krivicu za navodni napad kemijskim oružjem 4. travnja u Siriji, svalilo na sirijsku vladu presjednika Asada.

Velika proturječnost u priloženim dokazima – iskazi svjedoka pred istraživačima OPCW-a, iskazi koji negiraju zaključke OPCW-a i UN-a, da je jedan ratni zrakoplov sirijske armije navodno bacio bombu sa otrovnim sarinom, – ti iskazi su od strane “istražnih organa UN-a za ljudska prava” naprosto uklonjeni i nisu uzeti u obzir, a New York Times i ostali američki glavni mediji su ih naprosto ignorirali, nisu ih ni spomenuli.

Ono što je naviše uznemirujuće, je to, da se ova pristrana i lažirana izvješća UN-a sada koriste za to, da se sa njima opravdavaju agresije jačih država na male i slabije države. Umjesto da UN bude bedem, koji slabe i nemoćne štiti od velikih i moćnih, kako to povelja UN-a na papiru predviđa, birokrati UN-a su taj prvotni plemeniti cilj izokrenuli naopako, i tako postali oni koji utiru put za izvršavanje “najtežeg međunarodnog zločina”, naime ratnih agresija protiv suverenih država.

Antonio Guterres – slugan psihopata NWO-a 

Antonio Guterres, bivši portugalski socijalistički premijer, umrežen je u europskoj globalističkoj eliti. Član je upravnog odbora globalističke organizacije “Friends of Europe (FoE)” (Prijatelji Europe), jedne od nekoliko elitnih organizacija takozavnih “federalista”, koji se zalažu za uništavanje europskih država i nacija i stvaranje jedne europske države pod kontrolom lihvarske mafije iz FED-a.

Središte FOE je u Bruxellesu, a predsjednik FOE je Etienne Davignon, koji se nalazi na listi iluminata “Comitee of 300”, koju smo objavili prije nekoliko mjeseci. Davignon, stari belgijski političar i tajkun, (85 godina), bivši dopredsjednik EK, stara Rockefellerova ljiga, počasni član odbora skupine Bilderberg.

Ostali članovi glavnog odbora FOE su sve poznati globalisti i bilderbergovci: Pat Cox bivši predsjednik Europskog parlamenta, belgijski baron i tajkun Daniel Janssen-član Trilaterale, Pascal Lamy- Bilderbergovac i bivši predsjednik WTO (svjetske trgovinske organizacije), bivši belgijski premjer Guy Verhofstadt (sada predsjednik bloka liberala ALDE u EU parlamentu) i Antonio Vitorino – bivši socijalistički portugalski ministar obrane i EU-Kommissar za pravosuđe. Vitorino je ujedno i predsjednik druge slične organizacije federalista “Naša Europa”, koju je osnovao poznata francuska ljiga , bivši predsjednik EK-a i Trilateralac Jacques Delors. Član FoE je također talijanski mason, bilderbergovac i goldman saksovac, Mario Monti, bivši talijanski premjer. FoE sufinaciraju EU, OESS, MMF i Svjetska banka, zajedno sa američkim i europskim tajkunima.

Guterres je i član savjetnog odbora druge najveće portugalske banke, Caixa Geral de Depositos.

Guterres je bio ravnatelj Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice UNCHR-a 2005-2015. UNHCR se protivio zatvaranju granica na balkanskoj ruti i zalaže se da što više izbjeglica i migranta uđe u EU. Osim toga UNHCR je prije 3 godine, zataškavao masovno zlostavljanje afričke djece od strane francuskih vojnika u službi UN-a u Srednjoafričkoj republici. Umjesto da progoni francuske vojnike i njihove zapovjednike, UNHCR je dao otkaz zviždaču Andreasu Kompassu, koji je prijavio francuske vojnike središtu UNHCR-a u Zuerrichu.

Guterres je 2014. započeo kampanju u europskim glavnim medijima, za pozitivno izvještavanjre o izbjeglicama. Europskim medijima i novinarima je od strane Guteressa i UNHCR- preporučeno da moraju izvještavati samo pozitivno o izbjeglicama. To je izišlo na vidjelo, zato što se Guterres sam nehotice odao, jer je bio pretjerano temeljit u svom poslu, Guterres je angažirao britansku školu “Cardiff School of Journalism” da napravi studiju o medijskom izvještavanju u Europi.

U toj studiji, odnosno izvješću “Cardiff School of Journalism”, kaže se: “UNHCR je započeo seriju velikih lobističkih kampanja, sa ciljem da se europske države potiču, da više pomažu izbjeglicama. Te su kapmanje bile odlučujuće u tome, da se utječe na izvješća o izbjeglicama”… i dalje na stranici 5 studije “Cardiff School of Journalism” kaže se: “…Nemoguće je ignorirati ulogu masovnih medija, kada se radi o utjecanju, kako na javnost, tako i na ponašanje političke elite u pitanjima azila i migracije. Masovni mediji mogu forsirati te teme i oblikovati ih po svome”.

“Neokonzervativci” (američka kratica; neocons) su ustvari sve Židovi, a nisu nikakvi konzervativci, već neoliberalni cionistički globallisti, koji, između ostaloga podržavaju i gay brak i sve ostalo. Vodeći neoconsi su Paul Wolfowitz, Willam Kristol, Robert Kagan, Victoria Nuland i drugi

Bradley Manning– bivši vojnik američke armije koji je sluzio u Iraku, koji je zbog te objave na Wikileaks, osuđen na 35 godina zatvora u “demokartskom” SAD-u

Vincent V. /Istinom protiv laži